Ekstenzija muzeja nauke i tehnike

Projekat ekstenzije Muzeja nauke i tehnike polazi od pitanja kako savremeni muzej može prevazići model linearnog kretanja kroz izložbeni prostor i postati interaktivno okruženje u kome svaki posetilac gradi sopstveno iskustvo. Umesto da novi objekat bude isključivo prostor za proširenje izložbenih kapaciteta, on postaje eksperimentalni medijum koji istražuje odnos između arhitekture, tehnologije i korisnika.

Koncept

Arhitektonski koncept zasniva se na jasnom kontrastu između postojećeg muzeja i nove intervencije. Dok istorijski objekat zadržava svoj arhitektonski identitet, ekstenzija je oblikovana kao sveden crni volumen sa čeličnom konstrukcijom, čiji narandžasti akcenti postaju prostorni element koji povezuje staro i novo. Na taj način nova arhitektura ne imitira postojeći objekat, već uspostavlja dijalog sa njim kroz jasno čitanje različitih vremenskih slojeva.

Osnovno polazište projekta inspirisano je principima računarskih sistema, koji su prevedeni u arhitektonski jezik. Pojam prekida (interrupt) postaje glavni mehanizam organizacije prostora. Kao što u računarstvu prekid zaustavlja izvršavanje jednog procesa kako bi pokrenuo drugi, tako i arhitektura namerno prekida kretanje posetioca, podstičući ga na donošenje odluke, interakciju ili promenu pravca kretanja.

Posetilac ne prolazi kroz muzej pasivno. Na pojedinim mestima prostor se otvara tek nakon interakcije, pojedini elementi menjaju svoju funkciju, dok se izložbena putanja prekida pogledima, pokretnim arhitektonskim elementima i prostorima koji pozivaju na istraživanje. Svako zaustavljanje predstavlja novu mogućnost izbora, čime se iskustvo muzeja neprestano menja u zavisnosti od samog korisnika.

Pojedini prostorni segmenti inspirisani su različitim tipovima prekida u računarskim sistemima. Prekid usled korisničkog zahteva, prekid izazvan spoljnim događajem ili prekid usled greške dobijaju svoje arhitektonske interpretacije kroz pokretne elemente, promene prostorne sekvence i interaktivne izložbene scenarije. Na taj način tehnološki pojmovi postaju sredstvo oblikovanja prostornog iskustva, a ne isključivo tematski motiv izložbe.

Projekat tako predlaže muzej koji se ne doživljava kao niz eksponata, već kao dinamičan sistem u kome arhitektura postaje aktivan učesnik učenja. Prostor više ne služi samo prikazivanju znanja, već podstiče radoznalost, donošenje odluka i lično otkrivanje, čineći svaku posetu jedinstvenim iskustvom.